h.arhiva

Otkinuo mi se komadic srca. Ma nije nista strasno, mali, majusni komadic je to. Kao kad spadne matica sa sarafa. Motor i dalje radi, ali ce se vremenom razdrndati, saraf prijeti da iskoci i zezne neki vazniji dio. I tu je kraj. A remont klepetala je skup.

Vec nekoliko dana budim se s osjecajem da mi nedostaje. Zulja me, kao fino zrnce prasine u oku. A oci su i krive. One su ga izgubile. Nisu ga cuvale, gledale su previse. Vidjele su svasta, bahato su i gladno grabile i ono sto nisu trebale vidjeti.

16 (sesnaest) beba. 16 (sesnaest) malih zamotuljaka. I svi spavaju u isto vrijeme. Kunem se da sam iznad njihovih glavica vidjela meleke. One imaju imena. One imaju zivot. Buduci ljudi.

Teta Sa Sjetom U Ocima na moj nijemi upit slijeze ramenima pretvarajuci se da ne vidi suzu koja je kliznula a koju sam nestrpljivo otrala dlanom, ljuta na vlastite oci. Njene oci odlutase na bebe i lice joj ozari osmijeh.

Pozeljela sam da ih skupim u naramak, kao cvjetove, kao kraljevske ruze i ponesem sa sobom. Da ih onako, puna srca sa seretskim osmijehom pronesem kroz kucna vrata, kao najljepsi poklon za najljepsi rodjendan ili godisnjicu. Ruze i idu u parnom broju. Njih 16 (sesnaest).

Ucinilo mi se da je sve ono sto sam donijela, malo i nista i jadno. Teta Sa Sjetom U Ocima pomilova me po ruci i rece - sine, ne mozes spasiti sve.

Ali nisam ni mislila sve, samo ovih 16 (sesnaest). Sine moj.... Ovdje je 108 (stotinu i osam) djece. O Boze....

Izgurase me iz sobica. Ostase moje kraljevske ruze. Osta komadic srca da pazi na njih zauvijek. Uz meleke.

Ostase i Tete Sa Sjetom U Ocima i njihova djeca, u ulici Bjelave 52, tu nadomak nas u onoj velikoj zgradi sa igralistem opasanim zicom.

Uvijek sam ja bila ta koja je odlazila. Osim jedne osobe koja je otisla od mene i eto cak i sad nakon 12 godina ja sam u sebi smrtno ljuta na njega. I nikada, dok zivim zivotom necu mu to oprostiti. Nikada.

Ni da rijeke prestanu teci, ni da se rascijepe planine, ni da ne znam ni ja vise sta desi.

Nije sad da ja nemam u sebi snage da mu oprostim, i sva ta psiho bullshit, bla bla, radi slobode svojega uma i duse, bla bla da bi ce covjek rijesio tereta, bla bla najteze je oprostiti i jos malo bla bla. Nije uopce.

Daleko i od toga da sam se ja skrsila i rasula u milijardu djelica, mada sam nacikla na par mjesta, da se ne lazemo, jedva ostala na nogama i zauvijek nosim tamnu sjenku u ocima.... ali prezivjela sam. I nastavila dalje. Ozbiljno jesam. I bez njega i povremeno s njim, jednom godisnje. I sad kad sam big girl, fali mi. Iz dana u dan, fali mi i nikad mu necu oprostiti sto je otisao.

Mozda zato i nisam dala vise nikome da ode od mene. A ne. Nikada i nikome. Ja bih ih preduhitrila i otisla od njih. Znam i taj psiho bullshit, ono strah od vezivanja, bla bla koji se pripisuje muskarcima.

Nije to.

Nemir me goni. Nestrpljivost. Ona ista Lutalica, vec spomenuta u meni cupka nestrpljivo nogom, mase rukama, pozuruje me. Izgura me iz necijeg zivota a ja se cestito ne stignem ni pozdraviti. Ne stignem ni odmahnuti, jer se bojim da ce mi prste uhvatiti vrata koja se zalupe prebrzo. I uradim ono sto je ON uradio meni. Ruku na herc, on je to ucinio emotivnije, duze je trajalo i bilo je ispunjeno savjetima, ali upravo stoga je vise i boljelo.

Kazu da je najlakse otici. Lazu majku im. Lazu. I nece da priznaju da svaki covjek s imalo duse u sebi ima nekad zelju da ode daleko raskine s onim sto mu neraskidivo izgledase.

Elem, odoh vam ja. Na par dana. Produzeni vikend. Lutalica je pobijedio ovoga puta. Vuce me za rukav, idemo....

Ne citajte - tersluk sami!

Petak je. Odoh ja sutra u pravcu Lijepe njihove. A lijepa Him je. Znam, znam da smo mnogi mi ljuti na njih zbog toga kako nas GULE. A onda kad nas ogule, onda nas DERU. A kad nas oderu, onda nas sutnu kucama da pricamo kako nam je extra bilo u njihovoj Him ga lijepoj.

I lijepo nam ga da 'prostite sloze za nase pare. Al' neka nama njih i neka Him ga nas. Opet nekako, dodje nam ga k'o nase, a ni blizu. Jes' to super! Ubijede nas da nam je dorbo sto nas uzimaju lopatom a mi i dalje pravac Makarska, Boga mi k'o da je Ferhadija vikendom.

A Tunisi, Egipti, Jordani? Mass (citaj masovni) turizam. Ja licno, pardon osobno, (moram vjezbati) da vam kazem nisam za toga. Daleko od toga da to nisu lijepe zemlje. Naprotiv! Lutalica u meni svaki put kad cujem reklamu na radiju vice: idi, idi budalo, nikad nije bilo jeftinije, sad imas love ko zna za koju godinu kako ce biti - sad odmah telefon u ruke, zovi, otici ce i ovaj put bez tebe. I ja ponavljam u sebi bro telefona turisticke agencije, da ne zaboravim slucajno.

I, naravno, ne nazovem nikada, pa i ta tura, kao i mnoge prije i poslije nje, odu bez mene!

Tugo moja pregolema.

Nekako mi bezze! Osjecala bih se k'o ovca. "prevoz od aerodroma do hotela i nazad obezbijedjen" citaj: Strpa te u autobus, pa te strpa u avion, pa te opet u autobus, pa pred hotel. Pa onda organizirane ture, uz doplatu, naravno nisu obavezne. K'o da ja ne znam sta je to - przis se na suncu, u najboljem slucaju zajmis kakve lepeze pa se hladis dok slusas kako ti neko govori istorijske cinjenice, nabraja ih, k'o brojalicu - eci, peci, pec! A ti se kuhas, i sve u tebi kuha, a mozak ti prokuhao.

Ili mozes ostati u HOTELU. I kupati se u BAZENU. VAAAAAU!!!!

Necu! E bas necu! Neka je cool reci - gdje ces ti na more ove godine? - Idem malo skoknuti do Egipta! Neka je cool cvariti se na betonu hotela pored nekog hlorisanog bazena, koje je "majke mi ljepsi nego more, znas, kod njih more prljavo". Necu.

Ja bih na safari mozda. Ili rent-a-car pa put pod noge. Cuba ne zvuci lose da je doci do nje. A ovo drugo, dok ne Smognem da me boli briga gdje cu zanociti, dok ne budem mogla otici da idem gdje ja hocu i slusam intresantne price nekog vraca uz logorsku vatru, sjedeci na majcici zemljici i jeduci "ni-sama-ne-zelim-znati-sta", spavajuci pokrivena zvjezdama, neka meni Lijepe njihove.

Pa dokle duram, da duram (bez medjunarodnih incidenata).

Na minderu, je u tom trenutku venama kolala jedna mala..... u kuhinji je rondala ista ta mala..... po budzacima sakrivena, tiha kao bubica.... ista ona.

Zivot pred njom te davne '47 odvijao se polako, bez srkleta, sve je to posmatrala iznutra, mirna i zadovaljna kao domacin koji je dosao kuci na rucak i poslijepodnevni odmor nakon dugog radnog dana.... Kao supruga, majka i kucanica koja je docekala gospodina co'eka s posla s ruckom, potrijebljenom kucom i podmirenom djecom..... Kao djecica koja su se odjutra pomogla majci, izigrala se u avliji i rucala prije nego sto je babo dosao kuci.....

Mala, mala, mala sicusna. Niko od aktera tadasnje price nije znao da ce ona postojati. Mislim, pretpostavljali su vjerovatno, ali niko nije mogao znati da ce biti.

A ona je cekala strpljivo, skupljala sjecanja i postala punih 30 godina kasnije. Rijeka je nastavila teci od svoga izvora, sa pritokama koje su je samo cinile jos jacom. U sebi je nosila sve ono sto je bilo tada i od tada. U sebi je imala sve njih.

Kazu da se covjek radja sa naslijedjenim sjecanjima zapisanim u genima.

Kad me neko pita odakle sam.... Kako da mu kazem da mi zazvoni u glavi povorka kocija od Marijin Dvora do Carsije - u prvoj moj rahmetli dedo Asim sa mladom, za njim svirci? Kako da mu kazem da cujem zveket sablje mladog Austrougarskog oficira u bijelim rukavicama dok ponosno marsira? Kako da im kazem da jos uvijek osjecam strah od kamenovanja pri izlasku u carsiju zbog slanja zenskog djeteta u skolu birvaktile?

Kad me neko pita odakle sam, ja cujem glasove svih trgovaca u carsiji, lupanje stamparskog stoja, i jos dalje, hercegovacki krs, madjarsku pivaru, dubrovacke gusare, vidim ....

Odakle sam, cija sam.... Nisam samo svoja. Njihova sam. Svih njih. A sigurna sam da negdje u meni cuci jedan mali mozda ne bas onakav kakvim ga zamisljam, ali ipak cuci. Bio je on i tamo na minderu..... cini mi se kao da sam ga vidjela....

Sis’o davne ’47 rehmetli dedo Asim podno Logavine u carsiju. Spustio se onom posljednjom strminom, sacek’o da prodje tramvaj, zapalio cigar i lagano, od radnje do radnje nasom kasabom. .

Onih 100tinjak metara do slatkog coseta neko drugi bi prosao za par minuta ali…. Valja sa svakim stati i upitati se za zdravlje, sjesti ispred radnje, popit’ fildzan kahve. Red je, brate. A i utekne se malo od zene i djece. Fina je moja hanuma, al’ fino je malo i izac’ iz kuce.

Odsvukud cujes merhaba Asimaga, fin i cestit narod nas bosanski – komsija je preci od brata kazu.
- Dokle kuca napreduje?
- Eh kud bas ovi Englezi na tvoju kucu bacise bombu iz aviona?

Odmahuje on rukom, lagani osmijeh mu na licu, cibuk u ruci i vice
- hajde bolan nek’ je ziva glava, a bice kuca, napravice se.

Od jednog do drugog.
- Asime bolan sta ima u stampariji? Sta kazu? Imal’ kakvijeh novina?
- Ima brate, donijecu kad se budem vrac’o, ne brini - odvraca Asim sa seretskim osmijehom.
- Sin mi se zeni, pa sam dao u novine.
- Ma ne beri brigu donijecu.
- Hajd’ sjedi da kahvu popijemo.

I tako, korak po korak, nogu pred nogu, pa na pos’o, u stampariju. Oko 14:00, vrijeme je da se ide kuci. Opet preko carsije, od jednog do drugog trgovca, vadi se roba ispod pulta…. Za hanumu, sutra za rucak.

Ona pogleda doneseno – eeeee moj Asime, opet ti podvalili, meso ti pomasno, puter malo uzegao, a ni ove paprika ti bas nisu najsvjezije.

A rahmetli dedo Asim odmahne rukom i legne na minder da odmori poslije rucka. Djeca po budzacima umirili se k’o bubice…. da ne smetaju….dok babo odmori.

Sutim, sutim, sutim, pretvoricu se sva u muk. Izgovorim samo ponekada tisinu glasno, da je osjetim. Tisina mi je najbolja prijateljica. Ne cujemo se cesto, a opet, kad se sastanemo, ne odvajamo se jedna od druge. Onda ona ode, kaze zove je neko drugi, usamljeni, neshvaceni, asket, jadnik, a meni ostane ceznja i osjecaj praznine.

Volim ja I rijeci……. Kad se odsute. Igram se s njima, premecem ih u glavi, stavljam ih u najrazlicitije kontekste, slazem ih u nemoguce slagalice, prevrcem kao kamenje trazeci skriveno blago ispod njih, a neki sedamnaesti osjecaj govori mi da su najljepse kad se odsute, a da ce mi blago i bogatstvo donijeti moja tisina.

I tako sutim. I kad treba i kad ne treba. Smislim ja sve lijepo sta cu i kako cu reci i te odabrane rijeci tako lijepo zvone u mojoj glavi. I onda ih odsutim. Jer one daju najljepsi zvuk u mojoj glavi. i nikada izrecene nece tako zvucati.

A neizrecene rijeci se slazu, duboko negdje po coskovima moje duse i zive svoj neki zivot. i kad posegnem za neizgovorenim rijecima u sjecanje, one mi se jave velike i jake, kao kad ostavis dijete, pa se vratis nakon 10 godina i zateknes covjeka s kojim ne mozes vise upravljati onako kako si zamislio. Bace mi u lice rukavicu, izazovu me, bijesne sto su toliko dugo cucale u meni, provociraju me da ih pustim napolje.

Zovnu i sjecanje, mobiliziraju lutalicu u meni, i onog malog djavolka sto se udobno smjestio na najvisoj polici. A ja se, kao nedam. A nemam sanse. Ama bas nikakve.

Ali onda proradi sebicni tiranin kojeg svako od nas nosi u podzemnim tunelima svoga bitisanja i stavi rampu. Neces moje rijeci rasipati okolo. Nece one zivjeti u drugima vec samo u meni. Nece se dijeliti okolo, letjeti zrakom trazeci mjesto da se udome. Nece ih vjetar raznijeti na cetiri strane svijeta. Nedam! Nece ih drugi uzimati i razvlaciti po svojim ko-zna-kakvim prljavim umovima i dusama. Ko zna sta bi napravili od njih, kome bi ih sve dali i kakve bi na kraju postale. Moje rijeci.

One su samo moje i nedam ih nikome. Zivjece samo u meni. To je moj teret i nedam ga nikome. Ma kako tezak bio. Ma koliko jos narastao na krilima Vremena. Neka odzvanja u meni u tisini.

Ja cu nekad, jednoga dana, otici daleko.....

Bicu neko sasvim drugi! Necu vise biti ja! Bas me briga sto si me ti volio takvu, ne znam sad ni da li sam to bila ja koju si zavolio.

Stvarno ne znam. Ne lazem te. Nije da mi se ne svidjam ja kao ja. Nego mi je brate, pravo da ti kazem – dosadilo biti ja. A i ne uklapam se bas u ovaj danasnji svijet.

Ja sam ti trebala biti rodjena u jedno sasvim drugo doba, u doba kmetova i feudalaca, prostranih tajnovitih zamkova opasanih kanalima sa cudovistima i ruzicnjakom. U doba vitezova i princeza u visokim kulama. Imala bih, pa bar recimo jedno 20tak velova koje bi bacala lutajucim vitezovima i oni bi se onda borili pod mojim bojama, za moju ljubav sa nekim tamo razbojnicima.

Mozda bi ti bio jedan od njih. U stvari ja sam mislila da jesi. Malo sam pobrkala vrijeme, ali sam stvarno mislila da si ti moj vitez. Da ces se boriti za mene i iz svake borbe izaci neozlijedjen. I bio si. Onda te ubila svakodnevnica. Ja sam te oplakala kako dolikuje jednoj princezi i nastavila zivjeti sa tvojom sjenkom.

Znam dragi, ja sam kriva. Vidjela sam u tebi nesto sto ti nisi bio. Voljela nesto sto ti nisi bio. I sad.... Sad zivim s onim sto jesi. I onim sto ja jesam. Ja bih se u stvari trebala ljutiti na samu sebe. Prevarila sam jednu jedinu osobu koju nisam smjela prevariti – sebe. Uh, pardon. I jos jednu – tebe. Rekla sam ti da TE volim. A nisam TE voljela. Voljela sam svoga viteza. A to nikako nisi bio ti. Oprosti mi molim te. Ne znam mozes li naci u sebi snage da mi oprostis?

Znas li koja je jos tragedija? Ovo mi nije prvi put.

Vidi..... ja cu jednom dobiti Nobelovu nagradu za knjizevnost. Hocu, stvarno. Ja cu voziti reli Pariz – Dakar. Aha. I skakacu s padobranom iz pravog aviona. Promijenicu citav svijet. Otici cu u neku zemlju statisticki siromasniju od ove nase i pomagacu svim ljudima tamo. I onoj djecici izbacenih zubica i trbuscica premrlih od gladi. Sve cu ih nahraniti i obuci i oni ce biti sretni. Bice siti i bice im toplo i vise se one muhe nece skupljati oko njih. I ja cu onda biti sretna. Ne vjerujes mi? Eh....

Ali ja hocu. Stvarno. Mili moj. Znam da mi ne vjerujes.

Ali me boli i nikad me nece prestati boljeti sto samo jedno necu nikada moci. Ozivjeti svoga viteza. Ostacu da zivim sa njegovom sjenkom. A mrtve cemo ostaviti da pocivaju u miru.

Ne, necu pisati o magicnom zovu covjekovog najboljeg prijatelja - kreveta. Necu, necu, necu i necu! Uh!

Iako mi odzvanja u usima vec, evo 2 sata, necu pisati o njemu (zovu), vec o ljudskoj konformistickoj prirodi. Kako smo mi ljudi razmazeni. Nekad me prosto stid. Ozbiljno.

Da nam je ovo ili ono. Kad imamo to nesto, e da nam je sad nesto drugo, ili jos nesto povrh toga sto vec imamo. Kao, sve je to u redu, ali.... Ili, se okrenemo prema majcici prirodi, pa rondamo kao nekakve babe, sto nije sunce, ili kisa, ili par stepeni vise, ili par stepeni nize. Ili pocnemo zakerati i zamjerati ljudima. Sto nije dao zmigavac par metara prije, ili krenuo koju sekundu brze nakon sto se upalilo zeleno na semaforu. Kako me samo pogledao, sto me sad zove, a nije me nazvao onda, vidi ga kako prica, vidi ga sto suti.....

Tersluk? Ne. Ne dozvoljavam da se jedna tako plemenita osobina doboko ukorjenjena u prirodu i kulturu naseg napacenog bosanskog naroda, ni slucajno zamijeni sa bezobrazlukom i razmazenoscu.

Mi smo ljudi previse razmazeni. Da nas samo vide vukovi....

Izgovore za nezadovoljstva sobom, nalazimo u svijetu oko sebe. Krivce za vlastite neuspjehe, nalazimo u stvarima koje nas okruzuju. Ja bih to bio napravio, da nije onaj tamo uradio to j... mater svoju, sve mi je zeznuo. Izgovore za svoju inertnost i ljenost nalazimo u napotizmu i korupciji. Ma sta cu i pokusavati, kad je onome tamo vec nasteljeno (ovo ili ono).

Najrjedja osobina u ovom nasem "modernom" svijetu jeste samokriticnost i preuzimanje odgovornosti za ono sto radimo, mislimo, zivimo ili mozda ne....

Jedinka mijenja svijet. Malo - pomalo. Ja promijenim 2 ljudi oko sebe, to 2 drugo dvoje i tako. Da, da, znam.... ima toliko zidova oko nas, od viznog rezima pa nadalje. Ali, hajmo malo zaboraviti tudju avliju i pocistiti svoju. Zagledati se u sebe. Istrazivati svoje mogucnosti i svoje granice. Vjerujem, cvrsto da bi se mnogi iznenadili koliko mogu i kako mogu i ko su u stvari.

I onda bi isli jos dalje. Mozda odlucili drugima da pokazu ko su oni. A drugi bi se natjecali sa njima u nastojanjima da budu jos bolji. I ne bi zaboravljali - osmijeh. I ne bi zaboravljali reci - dobar dan. I ne bi zaboravljali pomilovati tudje dijete po glavici, ma kako musavo bilo. (umjesto zlocesto komentarisati kakvi su to roditelji, vidi kakvo im dijete hoda ulicom, mora da im je i kuca takva, a vidi dijete ce biti fakin kad poraste, c c c, svakakvog svijeta).

Ima li ista sladje od musavog djeteta???

U svjetlu ove pjesmice sto je postavih, pomislih koliko pogresnih predodzbi ili slika imamo o ljudima koji nas okružuju. S nekima od njih provodimo jako puno vremena i sujetno smo ubijeđeni da znamo ako ne sve onda većinu stvari o njima. Šta bi oni, kako bi oni, kako će se ponašati, šta će reći, itd itd itd. I naravno da griješimo.

Ja sam recimo nedavno otkrila da se iza lika mog uglađenog, obrazovanog, zgodnog, šarmantnog, kolege s posla krije ni manje ni više nego – svirac! (sa c, a ne č) Čovjek koji svira gitaru, a poslije veoma ozbiljnog i odgovornog posla, u kojem je, trebam li naglasiti, briljantan, pomaže kolegama kafanskim sviračima u snimanju albuma za neafirmisane ili poluafirmisane novokomponovane pjevače ili pjevačice.

Eh sad, poslije malih problema u sklapanju cjeline čovjekova lika i djela, javi se još veće poštovanje i divljenje. Super!

Milion puta u životu desilo mi se da se stabilna slika koju sam o nekome sama sebi stvorila u glavi raspršila u milion komadića nakon samo jednog pogleda, pokreta, riječi, gesta. Pitam se tada da li sam ga uopšte poznavala, da li sam samo voljela, poštovala, zazirala ili odbijala njega ili sliku koji sam si u glavi stvorila o njemu.

Svi mi zamišljamo ovaj svijet boljim nego što on u stvari jeste. (osim onih ogrezlih pesimista koji misle da je sve crno, sa primjesama tamno sive) A kada prođe određeno vrijeme, varalica sjećanje sjedne na određene likove i djela svih glumaca koji su igrali manje ili više značajne uloge u našim malim predstavama, i kao pajac ili bolje rečeno, dvorska luda mlati nogicama, pravi im rogove na glavama smijući se nekontrolisano i mijenjajući tako sa sigurnošću naše slike. Kao kaleidoskop kad prebrzo zavrtite one šarene slike.

Život je stara varalica.

Nakon nekih ljudi, u nekim situacijama koje mi je Život servirao a ja ih odabrala svjesno ili zaluđena nečim drugim, ostao mi je gorak ukus u ustima, u mozgu, u krvi u svakoj mojoj pori. Namjerno kažem nakon nekih ljudi a ne situacija. Neki drugi ljudi su me natjerali da se osjetim tako malom naspram njihove veličine, da me bilo stid što uopšte postojim. A neki su me uzdigli u zvjezde. (nakon čega se vrlo nezgodno tresne na zemlju, za one koji ne znaju)

Poenta ipak je da su svi oni dio nas. I dobri i oni ne-dobri. Samim time što ih se sjećamo dali su nam nešto i mi smo uzeli. Samim time što ih se sjećamo, dali smo im dio sebe i oni su uzeli. Na neki način njihovi postupci nas određuju i usmjeravaju – negativna i pozitivna iskustva i učenje obrazaca ponašanja. Ili što bi naš narod lijepo rekao – pametan uči na tuđim a budala na svojim greškama.

U pocetku bjese..... ko zna sta bjese u pocetku? Mozemo citati bezbrojne religijske knjige i naci razne pocetke.

Mozemo pogledati unutar sebe i tamo naci ko zna koliko najrazlicitijih pocetaka.

Koliko sam samo puta pocinjala ispocetka? Bacila pod noge, sve ono sto je bilo do tada, dobro izgazila, okrenula se i bez osvrtanja zakoracila unovi pocetak?

Koliko sam samo ljudi ostavila iza sebe. Ne zelim svega ni da se sjecam.... I ne sjecam se, nekad ugledam poznato lice i ne znam gdje da ga smjestim, u koje vrijeme, koji prostor, koji kontekst, dozivljaj, medju koja druga lica.... ko nije dozivio, ne zna kako je.

Selila sam se..... cek' da prebrojim, pa jesam jedno 12 puta u zivotu. Eh, probaj dvanaest puta spakovati sve svoje. Probaj dvanaest puta otici. Prebrati svaku sitnicu, odluciti sta ti je vazno a sta ne, a ostavljas sve i sve ti je vazno, clanska iskaznica lokalne bibiloteke, odsjecak karte za neki koncert, sasuseni cvijetak. I ne moze sve stati, ne mozes sve ponijeti, prebires u glavi sjecanja, trpas u nju sve ono sto fizicki ne mozes ponijeti. A sjecanje je varljivo. Sjecanje je .... najblaze receno... cudno. Aerodrome mrzim. Autobuske stanice mrzim. Rastanke mrzim. Obecam ljudima da cu doci da ih ispratim i slazem. To je jace od mene.

Nekad mi se cini da sam sva u sjecanjima. Nekad mi se cini da mi je sve moje u sjecanjima i zivim samo zato sto ce jednom ovaj trenutak postati sjecanje i onda cu ga imati.

To se kaze.... pojela te sjecanja. Grickala, grickala pomalo, mezila te po potrebi, tovljenje se pretvaralo u jos vecu glad.... i na kraju ostala mi samo sjecanja.

eh.... Moracu ja njih poceti jesti.... Ovako mozda, ako ne uspije nekako drugacije onda, ali odnekle se poceti mora. Na poslijetku, u pocetkubjse.... tabula rasa....